S vrtoglavicom i do tad nedoživljenom nelagodom, u neugodnoj tišini stajali smo u dugom hodniku. Stajali smo u dugom, zagušljivom hodniku podruma Vukovarske bolnice, nepomično gledajući u one pločice. One crne i sive pločice što čuvaju od zaborava gotovo neprekidan niz imena. Različite godine, povezane uz različite heroje ovjekovječene su uz njih na tim istim tmurnim pločicama. Jedna godina, godina koju nije potrebno zapisati, ipak je svima ista. Ta '91. Te godine prvo je život oduzet Josipu Joviću, prvoj žrtvi Domovinskog rata.
Ne jedan, ne dva, ne tri, još dvanaest života ukradeno je hrvatskim policajcima u Borovu Selu nedugo nakon toga. Bio je to samo početak. Čista mržnja, zavist, neljudskost te '91 krenule su cestom ,,bratstva i jedinstva” u našu zemlju provesti nezamislivu agoniju i patnju. Jeziva halabuka limenih čudovišta ubrzo je zaglušila naš Grad Heroj. Neprijatelj je samouvjereno stisnuo naš Vukovar kako bi uništio i ono najmanje hrvatsko u njemu, kako bi nas slomio, kako bi izbrisao našu prošlost. Sedam tisuća. Sedam tisuća projektila ranjavalo je naš Grad Heroj, našu zemlju, svaki dan. Skromno naoružanje nije zaustavilo naše malobrojne branitelje, koji su se gotovo puna tri mjeseca suprotstavljali čak trideset puta većoj neprijateljskoj vojsci. Srčanim domobranima i tisućama civila vezanih uz svoj grad bilo je sve teže. Put spasa, kukuruzni put tada je presječen, a sva opskrba grada onemogućena. Smrt legendarnog Blage Zadre, neprekidna topnička razaranja, zračna bombardiranja, nedostatak naoružanja i streljiva nije obeshrabrilo branitelje da se i dalje bore za svoj grad i za Hrvatsku. Pali heroji, siročad i udovice bili su djelo ljudske ruke. Ono nezamislivo tada je u Vukovaru postala stvarnost. Ljudima neovisno o dobi, spolu, njihovoj prošlosti uzimani su životi. Tijek vremena donosio je sa sobom još veću bol. Tek otkrivanjem masovnih grobnica otkrivena je sudbina nečijeg djeteta, majke, oca, brata, djeda ili rođaka. Još uvijek postoje oni čija je sudbina nepoznata. Ni veliki crveni križ na krovu vukovarske bolnice, koja je radila u gotovo nemogućim uvjetima, nije spriječio neprijatelje da je bombardiraju i ranjenike u njoj podvrgnu još većim mukama. Imena ranjenika koji su se tamo tada zatekli danas stoje na tim pločicama. Neka počivaju u miru znajući da iako je grad zauzet silom, nikada nije bio slomljen, a neprijatelj je moralno i materijalno poražen.
Tako smo još neko vrijeme ukopano stajali na mjestu gdje je toliko ljudi nepravedno izgubilo život, nadajući se da se takvo što nikada neće ponoviti kako nitko više ne bi prozvao Uskrs krvavim, kako ne bi morao gledati nekog sebi bliskog kako umire, sastajati se s najmilijima samo u mislima, paliti lampion na grobu prve ljubavi, graditi budućnost na ostatcima svoje prošlosti. Iako je sve davno prestalo, trauma je ostala, zato se odrekni rata, svijete, jer je to ono najgore od čovjeka!